Pomrčina Sunca 1999.: To je bila totalka!!!!!

“Jutro rano prije sedam sati, probudi me moja mila mati. Ustaj sine već spavanja nema, došlo vrijeme da se kofer sprema……..” Tak počinje jedan stara podravska pjesma, a tak je bilo i toga jutra. Samo kaj je jedne budila mama, druge pak žena, nekoga vura, a bilo je i onih koji nisu baš spavali jako puno noć prije. Da, dugo očekivana pomrčina bila je blizu. A čitali smo svi dojmove onih koji su već bili tam negde u Africi i Bog te pitaj gdje sve ne, samo da se nađu na pravcu Sunce-Mjesec-Zemlja. I lijepo su ljudi rekli, da mnogi koji pomrčinu vide jednom, postaju svjetski putnici u potrazi za njenim ljepotama. Budući da nam životni prosjek ne garantira opetovano viđenje ovog fenomena s istog mjesta, a “pomrčina” u novčaniku privezuje nas na mali polumjer putovanja, prilika koja nam se sada pružila bila je mnogima od nas jedina. Ne daj bože! Ali kaj se može, medicina nije na takvom stupnju razvoja da nama, rođenima u dvadesetom stoljeću, podari mogućnost viđenja pomrčine iz rodnog nam grada (Koprivnice) rujna 2081. godine. A možda i koji od nas nadmaši Rogoza pa ipak doživi tu pomrčinu.

Zajednička fotografija, Siofok, 11.8.1999.

No, sve u svemu, došlo je i to jutro. Dočekao nas je mokri asfalt i ne baš obećavajuća prognoza na TV-u, koju je Vakula ipak uspio učiniti duhovitom, stavivši na kraju prognoze naočale za promatranje djelomične pomrčine. Dogovor je bio da se u 7.00 h nađemo na parkiralištu školskog centra. Ljudi su se počeli okupljati već od 6.20 h, a točno u 7.00 h stigao je i Zizo sa svoja dva autobusa. Stotinjak ljudi vrlo se žurno ukrcalo u autobuse i vesela družina krenula je na put. A bilo nas je od pučkoškolaca pa sve do penzića. Naravno, članovi Astronomskog društva Koprivnica dominirali su brojem, a njihov raspored u oba autobusa jamčio je da svi oni koji nisu bliski s nebeskim ljepotama budu što informiraniji o predstojećem nam događaju. Carinici (naši i susjedni) nisu nam radili velike probleme, pa smo već nakon svega tridesetak minuta bili u državu u koju se povuklo silno Panonsko more koje je i bilo naša krajne odredište.

Pogled u nebo bio je obećavajući. Kumulusi, ili kao ih ovdašnji ljudi zovu “nebeske ovčice”, mirno su šetali po plavom nebu. Svima nam je nekako laknulo kad smo prošli Kapošvar jer znali smo da smo ušli u zonu totaliteta. Tada smo i prvi puta pristali radi pražnjenja mokraćnih mjehura, a bilo je i onih koji su ga bogami i punili (pa ipak su Podravka i Panonska pivovara bili sponzori).

S Japancima, Siofok, 11.8.1999.

Na Balaton, točnije u Siofok stigli smo u 11.05 h, sasvim dovoljno da postavimo aparaturu za fotografiranje i da se smjestimo u ugodnoj Csardi koja se zvala Piroska (pozdravite mi konobaricu ako idete tamo).

S konobaricom

Iako smo očekivali gužvu, začudo, osim jedne skupine Japanaca koji su samo zbog pomrčine doputovali iz zemlje izlazećeg sunca nije bilo nikoga, tako da je jedno ogromno parkiralište i jedna netom pokošena livadica bila samo naša… i japanska.

Jel’ možete vjerovati da je bilo i skeptika koji su govorili da pomrčine neće biti, jer im nije bilo jasno kak se to može izračunati? E, kojeg li olakšanja (za njih) kad je u 11.25 započela djelomična pomrčina. Netko je ispustio krik, prvi uočivši početak djelomične pomrčine, a mi koji koji smo uspoređivali kvalitetu mađarskih piva s onim našim, domaćima hitro smo iskočili iz klupa prekrasne terase Piroska Csarde, te projurili pored već spomenute konobarice (joj, zaboravil sam joj ime) i još u hodu stavljali naočale za promatranje djelomične pomrčine, nebi li se zaštitili od zločestih ultraljubičastih, infracrvenih, a bogami i od većeg djela vidljivog spektra zračenja Sunca.

Pomrčina Sunca 11.8.1999.

Da, zaista, Zmaj je počeo gutati Sunce. Onda smo još dugo zurili u Sunce (no, ne duže od 15 sekundi u komadu, kako nas je lijepo savjetovala Nensi u Dnevniku večer prije) mijenjajući pritom dvije vrste naočala koje smo imali; one, ajmo reći obične i one s Mylar folijom. Fotografski su aparati počeli bljeskati. Snaga improvizacije (i) ovaj put se pokazala presudnom. Mylar foliju za fotoaparat dobili smo noć prije, naravno, nedovoljno veliku za cijeli otvor teleobjektiva, tako da se i obični staniol pokazao kao dobar nadomjestak. (Ipak fotografije su ispale odlično). Da, navodno, Japanci nas šibaju u tehnologiji. Ma, brus… i oni su imali priručna sredstva s kojima su fotografirali djelomičnu pomrčinu. No, mislim, a kaj se mi tu njima rugamo. Jel’ neko od nas možda imal originalni filter za svoj fotoaparat? A, i vi ste imali priručna sredstva… no dobro, nikaj zato.

Uzbuđenje je raslo kako se bližila totalka. Desetak minuta prije dijamantnog prstena počeo se spuštati mrak. Malo je i zahladilo. Nismo mogli vjerovati da se nalazimo nadomak totalne pomrčine. Iščekivali smo je kao dijete kojem mama nešto prtlja oko sladoleda i nikako da odmota taj prokleti papir i poliže poklopac. Sjene su postajale oštrije, jer se Sunce sve više pretvaralo u točkasti izvor svjetla. Sjetili smo se onih kod kuće i ustvrdili da je to sve što će oni vidjeti, a nas je čekalo još puno toga. Lišće na drveću bacalo je srpaste obrise na pločnike.

Pomrčina Sunca, 11.8.1999.

Kratka rotacija glavom po nebeskom svodu. Pa neće se valjda sad naje…. oblaci. Ne, nebo je vedro, samo je tu i tamo bio poneki cirus. Još jednom napominjemo ljudima da, kad nastupi totalna pomrčina, mogu slobodno skinuti zaštitne naočale i promatrati koronu golim okom. Fotoaparati se još jednom provjeravaju.

I onda, odjednom, pojavi se povjetarac…oštar i hladan. Tama zavlada Zemljom. Ljudi joj se šutnjom pokore, životinje zašute, Japanci se (konačno) umire…. Tišina……………………….

Vuaoooooo. Jebo te……Ovo je super……Klap-Klap…..Totalka je dobila spontani aplauz…. Ukočenost se nosila tih minuta.

Korona se prelijevala preko tamnog mjeseca, a uz sam rub vidjelo se nekakvo crveno iskrenje.

– “Ma, nisu valjda to protuberance. Jesu, jesu…Ili nisu?…Ma vidjet ćemo na fotografijama….”

– “Brže, daj me poslikaj pod pomrčinom! Pazi samo da se i totalka vidi. ..”

– “Gdje je konobarica?”

– “Mama mene je strah?”

– “E, ljudi sad bu došel smak svijeta?”

– “Čuj ti, nemoj se šaliti. Mene je i ovak dosta strah.”

– “E, pogledajte kak se na sjeveru uz horizont vidi danje svjetlo.”

– “Ovo dolje lijevo od Sunca ti je Venera, tam dole desno, jako nisko je Sirius. A, gde je Merkur????? Prokleti oblačiću. Baš si ga sad moral prekriti”

– “Hej, ništ ne vidim kroz naočale….Budalo, skini ih, sad ti ne trebaju!!!”

– “Pa ne vidi se baš tak puno zvijezda kak sam si ja mislil.”

– “Evo, gotovo je!!!!”

– “Čekaj malo, kak misliš gotovo pa pomrčina traje 2 minute i 22 sekunde. Tek je prošlo nekoliko sekundi….”

I onda bljesak, ali ovaj puta s sunčeve desne strane. Još jedan prekrasan moment kojeg graviram u moždane vijuge granitnim nitima. Onaj prvi mi je promaknuo jer nisam znao u kojem momentu da skinem naočale. Kad sam ih skinuo totalka je već počela pa mi je “lijevi” bljesak ostao upijen u Mylar.

Povjetarac (onaj hladni) je nestao. Razdanilo se. Buka automobila opet se čula. Nekoliko vrabaca prozujalo je pored nas. Jebem ti, niš se nisam naspal. Čudan osjećaj. Skoro da mi se činilo kao da sam noć probdio. Ak’ djeluje na pjevce, zakaj ne bi i na mene.

I sad ti uvjeri ljude da je to sve trajalo 2 minute i 22 sekunde. To je možda i najčudnije od svega. Ne stigneš se okrenuti, a sve je već gotovo. Svi smo oduševljeni. A bilo je tu i onih koji su išli samo da im djeca ne putuju sama pa im je sad bilo jako drago jer “…nisu ni sami znali da je to tak super…” E, da……

Kaj se tu more? Nikaj. Ej, ljudi čujete li vi to? Ništa mi tu ne možemo. MI SILNI HOMO SAPIENSI. Mali smo pred silama prirode. Diviti im se, to da!

Izreka “Biti u pravo vrijeme na pravom mjestu” dobila je za mene novi smisao. Nemrem vjerovati da je sve gotovo. Listam papire i tražim mapu s ucrtanim budućim pomrčinama. Nešto mi se smiješi ona u proljeće 2006. u Turskoj.

Još samo da se svi skupa poslikamo, za uspomenu. A evo i Japanaca. Kaj? I vi bi se slikali s nama? Naravno, ajde upadajte… Na englesko-japansko-ručnim jezikom dogovaramo ponovni susret s njima ljeta 2009. na Okinawi. Dečki, nema frke. Sto posto dolazimo.

Ukrcavamo se u autobuse i odlazimo put Budimpešte, gdje smo, pokazalo se kasnije, proveli prekrasno poslijepodne. Kući smo se vratili oko 24.00 h puni dojmova koje je samo malo uspio pokvariti mađarski carinik koji nije mogao, a da nas ne zadirkuje glede Dinamovih 0:0 protiv MTK u prvoj utakmici pred kola Lige prvaka u Maksimiru toga dana.

Pogled na Budimpeštu, 11.8.1999.

Kažu da kojekakve nesreće zbliže ljude, natjeraju ih da cijene prave kvalitete ljudskog življenja: ljubav, prijateljstvo, poštenje, pomoć bližnjem, dobrotu, veselje. Nama je bila dovoljna i totalna pomrčina Sunca 11. kolovoza 1999. godine na mađarskom jezeru Balaton, nekoliko kilometara prije samog centra Siofoka u prekrasnom ambijentu Piroska Csarde. Dvije minute i dvadeset dvije sekunde za neke spoznaje……….

Dario Galinec
Astronomsko društvo Koprivnica

Objavljeno 11.08.1999. u 19:58 | Marko